Zaključano
Glavni razgovor #18
44,326
pregleda
965
postova
Ova tema je zaključana. Samo moderatori i administratori mogu odgovarati.
![[SS] Speedy](https://gtablkn.gg/images/default-avatar.png){kind=avatar}
pre 13 godina
Quote from September 13, 2012, 5:55 pm:
jaoo koja je to budala da oce tvoj Acc 🙄 pa ja ga nebi uzeo da bi mi dao 10 € 😄
Tele moje :-*
Quote from September 13, 2012, 5:50 pm:
Gotti, jel dozvoljeno prodavanje forum accountova?
Nisam do sad cuo da je to neko radio, niti ima razloga da bi bilo zabranjeno o.O Mada najbolje pitaj Djuru
Ma valjda sam slavan ovdje pa dobijam na fb poruke da prodam acc i to po 5€ koje budale, haha.. pitat ću ga..
Ma ti imas samo postova 😛
Prije ce ti netko kupiti, ako imas negdje moderatora ovdje 😄
Malo sam poznatiji ovdje, a neam blage o skriptanju 😄
edit: Gotti avatar hahahha 😁
pre 13 godina
Text koji je na FBu dobio preko 2 milijuna lajkova 😉 preveden
Quote
â€Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta Äekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izaÅ¡ao iz njega, doÅ¡ao do vrata i pozvonio. ‘Samo trenutak!’, Äuo sam krhak, staraÄki glas. ÄŒuo sam kako se neÅ¡to vuÄe po podu.
Nakon poduže pauze vrata su se konaÄno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baÅ¡ kao da je izaÅ¡la iz nekog filma iz ’40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio. Sav je namjeÅ¡taj bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidu, nikakvih Å¡alica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. ‘Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?’, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona doÄ‘e do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.
Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ‘Nema na Äemu’, odgovorio sam, ‘Samo se prema svojim putnicima ponaÅ¡am onako kako bih želio da se ljudi ponaÅ¡aju prema mojoj majci’. ‘Ti si tako dobar mladić’, kazala mi je. Kad smo doÅ¡li u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. ‘Nije to baÅ¡ najkraći put’, kazao sam joj. ‘Meni se nikud ne žuri, idem u staraÄki dom’, kazala je. Pogledao sam u retrovizor. OÄi su joj se zacaklile. ‘Nemam viÅ¡e nikoga od obitelji’, blago je nastavila. ‘Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena’. Polako sam se nagnuo i iskljuÄio taksimetar.
‘Kojim se putem želite voziti?’, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenÄali. ProÅ¡li smo i pokraj skladiÅ¡ta namjeÅ¡taja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, iÅ¡la na ples. Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mraÄnu daljinu, bez rijeÄi.
Nakon Å¡to je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tiÅ¡ini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema. Dvoje je starijih ljudi izaÅ¡lo van Äim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je oÄekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. ‘Koliko vam dugujem?’, upitala me, hvatajući se za torbicu. ‘NiÅ¡ta’, kazao sam. ‘Ali od neÄega morate živjeti’, odgovorila mi je. ‘Ima i drugih putnika’, kazao sam joj.
Gotovo bez imalo razmiÅ¡ljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. ÄŒvrsto se primila za mene. ‘Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam’, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otiÅ¡ao. Iza mene su se zatvorila vrata. ZvuÄalo je kao da se zatvara život. U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao priÄati. Å to da je po staricu doÅ¡ao ljuti vozaÄ ili neki koji je nestrpljiv da Äim prije zavrÅ¡i smjenu? Å to da sam odbio tu vožnju ili otiÅ¡ao nakon Å¡to sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.’
(www.jabuka.tv)
Nakon poduže pauze vrata su se konaÄno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baÅ¡ kao da je izaÅ¡la iz nekog filma iz ’40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio. Sav je namjeÅ¡taj bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidu, nikakvih Å¡alica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. ‘Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?’, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona doÄ‘e do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.
Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ‘Nema na Äemu’, odgovorio sam, ‘Samo se prema svojim putnicima ponaÅ¡am onako kako bih želio da se ljudi ponaÅ¡aju prema mojoj majci’. ‘Ti si tako dobar mladić’, kazala mi je. Kad smo doÅ¡li u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. ‘Nije to baÅ¡ najkraći put’, kazao sam joj. ‘Meni se nikud ne žuri, idem u staraÄki dom’, kazala je. Pogledao sam u retrovizor. OÄi su joj se zacaklile. ‘Nemam viÅ¡e nikoga od obitelji’, blago je nastavila. ‘Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena’. Polako sam se nagnuo i iskljuÄio taksimetar.
‘Kojim se putem želite voziti?’, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenÄali. ProÅ¡li smo i pokraj skladiÅ¡ta namjeÅ¡taja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, iÅ¡la na ples. Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mraÄnu daljinu, bez rijeÄi.
Nakon Å¡to je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tiÅ¡ini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema. Dvoje je starijih ljudi izaÅ¡lo van Äim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je oÄekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. ‘Koliko vam dugujem?’, upitala me, hvatajući se za torbicu. ‘NiÅ¡ta’, kazao sam. ‘Ali od neÄega morate živjeti’, odgovorila mi je. ‘Ima i drugih putnika’, kazao sam joj.
Gotovo bez imalo razmiÅ¡ljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. ÄŒvrsto se primila za mene. ‘Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam’, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otiÅ¡ao. Iza mene su se zatvorila vrata. ZvuÄalo je kao da se zatvara život. U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao priÄati. Å to da je po staricu doÅ¡ao ljuti vozaÄ ili neki koji je nestrpljiv da Äim prije zavrÅ¡i smjenu? Å to da sam odbio tu vožnju ili otiÅ¡ao nakon Å¡to sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.’
(www.jabuka.tv)
pre 13 godina
Quote from September 13, 2012, 6:58 pm:
Text koji je na FBu dobio preko 2 milijuna lajkova 😉 preveden
Quote
â€Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta Äekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izaÅ¡ao iz njega, doÅ¡ao do vrata i pozvonio. ‘Samo trenutak!’, Äuo sam krhak, staraÄki glas. ÄŒuo sam kako se neÅ¡to vuÄe po podu.
Nakon poduže pauze vrata su se konaÄno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baÅ¡ kao da je izaÅ¡la iz nekog filma iz ’40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio. Sav je namjeÅ¡taj bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidu, nikakvih Å¡alica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. ‘Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?’, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona doÄ‘e do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.
Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ‘Nema na Äemu’, odgovorio sam, ‘Samo se prema svojim putnicima ponaÅ¡am onako kako bih želio da se ljudi ponaÅ¡aju prema mojoj majci’. ‘Ti si tako dobar mladić’, kazala mi je. Kad smo doÅ¡li u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. ‘Nije to baÅ¡ najkraći put’, kazao sam joj. ‘Meni se nikud ne žuri, idem u staraÄki dom’, kazala je. Pogledao sam u retrovizor. OÄi su joj se zacaklile. ‘Nemam viÅ¡e nikoga od obitelji’, blago je nastavila. ‘Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena’. Polako sam se nagnuo i iskljuÄio taksimetar.
‘Kojim se putem želite voziti?’, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenÄali. ProÅ¡li smo i pokraj skladiÅ¡ta namjeÅ¡taja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, iÅ¡la na ples. Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mraÄnu daljinu, bez rijeÄi.
Nakon Å¡to je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tiÅ¡ini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema. Dvoje je starijih ljudi izaÅ¡lo van Äim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je oÄekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. ‘Koliko vam dugujem?’, upitala me, hvatajući se za torbicu. ‘NiÅ¡ta’, kazao sam. ‘Ali od neÄega morate živjeti’, odgovorila mi je. ‘Ima i drugih putnika’, kazao sam joj.
Gotovo bez imalo razmiÅ¡ljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. ÄŒvrsto se primila za mene. ‘Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam’, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otiÅ¡ao. Iza mene su se zatvorila vrata. ZvuÄalo je kao da se zatvara život. U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao priÄati. Å to da je po staricu doÅ¡ao ljuti vozaÄ ili neki koji je nestrpljiv da Äim prije zavrÅ¡i smjenu? Å to da sam odbio tu vožnju ili otiÅ¡ao nakon Å¡to sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.’
(www.jabuka.tv)
Nakon poduže pauze vrata su se konaÄno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baÅ¡ kao da je izaÅ¡la iz nekog filma iz ’40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama nitko u njemu nije živio. Sav je namjeÅ¡taj bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidu, nikakvih Å¡alica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. ‘Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?’, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona doÄ‘e do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.
Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. ‘Nema na Äemu’, odgovorio sam, ‘Samo se prema svojim putnicima ponaÅ¡am onako kako bih želio da se ljudi ponaÅ¡aju prema mojoj majci’. ‘Ti si tako dobar mladić’, kazala mi je. Kad smo doÅ¡li u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. ‘Nije to baÅ¡ najkraći put’, kazao sam joj. ‘Meni se nikud ne žuri, idem u staraÄki dom’, kazala je. Pogledao sam u retrovizor. OÄi su joj se zacaklile. ‘Nemam viÅ¡e nikoga od obitelji’, blago je nastavila. ‘Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena’. Polako sam se nagnuo i iskljuÄio taksimetar.
‘Kojim se putem želite voziti?’, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenÄali. ProÅ¡li smo i pokraj skladiÅ¡ta namjeÅ¡taja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, iÅ¡la na ples. Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mraÄnu daljinu, bez rijeÄi.
Nakon Å¡to je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tiÅ¡ini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema. Dvoje je starijih ljudi izaÅ¡lo van Äim smo stigli. Bili su to njezini skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je oÄekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njezinu vrećicu i odnio je do vrata. ‘Koliko vam dugujem?’, upitala me, hvatajući se za torbicu. ‘NiÅ¡ta’, kazao sam. ‘Ali od neÄega morate živjeti’, odgovorila mi je. ‘Ima i drugih putnika’, kazao sam joj.
Gotovo bez imalo razmiÅ¡ljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. ÄŒvrsto se primila za mene. ‘Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam’, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otiÅ¡ao. Iza mene su se zatvorila vrata. ZvuÄalo je kao da se zatvara život. U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao priÄati. Å to da je po staricu doÅ¡ao ljuti vozaÄ ili neki koji je nestrpljiv da Äim prije zavrÅ¡i smjenu? Å to da sam odbio tu vožnju ili otiÅ¡ao nakon Å¡to sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.’
(www.jabuka.tv)
Tužno. Sve sam proÄitao, stvarno tužno. Može link do stranice ?
pre 13 godina
Quote from September 13, 2012, 6:02 pm:
hahaha gotti 🙂 avatar ti ko onaj Stig iz Top Gear-a , samo da si ti neki blek version 😄
Da, ako se ne varam, facu nikad nije pokazo?
pre 13 godina
dknez15 wrote on September 13, 2012, 6:02 pm:
hahaha gotti 🙂 avatar ti ko onaj Stig iz Top Gear-a , samo da si ti neki blek version 😄
Da, ako se ne varam, facu nikad nije pokazo?
AHHAHAAHAHAHAHHAHAHAAHHAHAAH
kakav potpis 😄
Hej Slaveni 😄
Morate biti prijavljeni da biste odgovorili na ovu temu.
Prijava