70 godina od monstruznog dogadjaja u Kragujevcu 1941. danas ce biti odrzan Veliki Cas.
Da bi se namirio broj od 70 ubijenih vojnika u Kragujevcu, Njemacka je izracunala da treba biti streljano 7000 srpskih civila, jer je 1 njemacki vojnik 100 civila, dok je 1 njemacki ranjeni vojnik = 50 civila. Posto nije bilo dovoljno muskaraca koje su kupili po trznici, upadali im u kuce, te po ulicama, da bi namirili dovoljan broj upali su u Nizu gimnaziju, tacnije djeca od 5. do 8. razreda sadasnje osnovne skole. Za njihovu cast te ljubav prema drzavi, dignut je spomenik u obliku rimskog broja pet (V) Odvedeni su i profesori, dok je jedan 6. razred spasen tako sto ih je profesor koji je vidio da upadaju, usao u jedan sesti razred te rekao da ono I poslije V, promjene i stave ispred, te je tako ispalo da su cetvrti, i kad su njemacki oficiri usli i vidjeli na kapama broj IV, nisu ih poveli na streljanje. Ta vjest se brzo procula u Beogradu, gdje je srbijanska pjesnikinja Desanka Maksimovic na ulici dok je isla na trznicu nacula od jenog prolaznika za taj monstruozan zlocin, te napisala pjesmu Krvava Bajka:
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je muÄeniÄkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste sveÄanosti
Zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani,
I svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je muÄeniÄkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
A pedeset i pet minuti
Pre smrtnog trena
Sedela je u Ä‘aÄkoj klupi
ÄŒeta malena
I iste zadatke teške
Rešavala:koliko može
Putnik ako ide peške...
I tako redom.
Misli su im bile pune
Istih brojki,
I po sveskama u školskoj torbi
Besmislenih ležalo bezbroj
Petica i dvojki.
Pregršt istih snova
I istih tajni
Rodoljubivih i ljubavnih
Stiskali su u dnu džepova.
I Äinilo se svakom
Da će dugo,
Da će vrlo dugo,
TrÄati ispod svoda plava
Dok sve zadatke na svetu
Ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Umrla je muÄeniÄkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
DeÄaka redovi celi
Uzeli se za ruke
I sa Å¡kolskog zadnjeg Äasa
Na streljanje pošli mirno
Kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
Istog Äasa se uzneli
Do veÄnog boraviÅ¡ta.
Posto su joj njemacki oficiri seto pretrazivali kucu, zakopala je pjesmu ispod jednog velikog drveta u basti, te je pjesma 44. objavljena, kako bih jos vise uticala na Njemce.
Sjecanje nije napisano da bi izazvalo neki nacionalizam, nego iskljucvio da bi se podsjetili na monstruozan Hitlerov zlocin.